[JugoInfo] La Croazia non è un paese per serbi?

Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia ETS – 01/08/2025

[italiano / srpskohrvatski]
 
Non è un paese per serbi?
 
1) Poste croate emettono francobollo commemorativo del 30 ° anniversario della pulizia etnica delle Krajine / Ministero degli Esteri serbo raccomanda di non recarsi in Croazia dal 1° al 10 agosto
 
2) Hrvatski krugovi pakla: Srbi im smetaju, i živi i mrtvi (Ozren Milanović / Politika, 27.07.2025.)
 
3) Normalizacija mržnje (Nenad Jovanović / Novosti, 28.6.2025.)
 
4) FLASKBACK: In memoriam: JOSIP REIHL-KIR 25.7.1955.–1.7.1991. (SRP-MS) / La tragica storia di un croato che ha cercato di mantenere la pace con i serbi (Вера Гольдина-Новосёлова / Balkanist.ru)
 
=== 1 ===
 
Fonte: canale Telegram @balkanist2019 , 31.7.2025.
<https://t.me/balkanist2019/17628?single>

Le Poste croate hanno emesso un francobollo speciale per il 30 ° anniversario delle operazioni “Tempesta” e “Lampo”
 

Il valore nominale del francobollo è di 0,72 Euro, l’autore dello schizzo è il designer Duje Šegvić di Spalato. Il francobollo ha una tiratura di 50.000 pezzi e sarà disponibile dal 1 ° agosto negli uffici postali di tutto il paese.
Durante queste “operazioni speciali” – come vengono chiamate in Croazia, in realtà: pulizia etnica – nel 1995 quasi duemila persone sono morte o disperse e 220 mila serbi sono stati espulsi dalle loro case dal territorio della Croazia.

 
 
Fonte: canale Telegram @ruserbia , 29.7.2025.

<https://t.me/ruserbia/29711>


Il Ministero degli Esteri serbo ha raccomandato ai cittadini di non recarsi in Croazia

Il Ministero degli Affari Esteri della Repubblica di Serbia ha dichiarato di voler raccomandare ai propri cittadini di astenersi dai viaggi in Croazia dal 1° al 10 agosto.
Il Ministero degli Esteri consiglia ai cittadini della Repubblica di Serbia, qualora si trovassero in Croazia nel periodo indicato, di evitare manifestazioni e altri raduni pubblici che comportano il rischio di situazioni incidentali, si legge nella dichiarazione del Ministero degli Esteri.

 
=== 2 ===
 
 

Hrvatski krugovi pakla: Srbi im smetaju, i živi i mrtvi

Ozren Milanović

27.07.2025.

Momčilo Bajagić, Boris Milošević, trojica mladića iz Banjaluke, bajker iz Beograda…Na prvi pogled ništa im nije zajedničko osim da su svi oni poslednjih dana prošli torturu već uspostavljenog hrvatskog srbomrznog sistema koji se sve vise „zalaufava“.

Srpskoj rok-legendi je bahato otkazan najavljeni koncert u Solinu kod Splita. I to nije prvi put.  Organizatori koncerta suočili su se s negodovanjem i pretnjama, u prvom redu hrvatskih branitelja i udruženja proizašlih iz Domovinskog rata koje deluju na tom području. Bajaga je u prvom komentaru rekao da prosto ne veruje, da mu nije prvi put, da je zbunjen i da se nikad nije bavio politikom.

Predsednik Srpskog narodnog veća (SNV) u Hrvatskoj Boris Milošević objavio je da je primio anonimno preteće pismo koje je potpisano sa ‘hrvatski branitelj” i ustaškim pozdravom “za dom spremni!”.

“Neko se ohrabrio i potrudio da stavi pretnje i govor mržnje na papir i da pošalje poštom”, napisao je Milošević na Fejsbuku, uz fotografiju pisma.

Milošević je nazvan “neobrijanim četnikom”, “jednim od četničkih voždova u Hrvatskoj, ali i u srpskom svetu”, a Srpsko narodno veće “četničkim narodnim većem”.
 
Preteće pismo Miloševiću došlo je nakon što je on u prošlu subotu poručio da u Hrvatskoj veličanje ustaša i NDH mora naići na osudu politike, medija, civilnih udruženja i građana, inače kao društvo država ide u propast. Milošević je to izrekao u Banskom Grabovcu na obeležavanju godišnjice početka ustanka na Baniji pod vođstvom Vasilja Gaćeše i komemoraciji žrtvama ustaške odmazde.
 
“Vrednosti nas okupljenih čini antifašizam koji je sastavni deo vrednosti Hrvatske i ugrađen je u Ustav. Na toj vrednosti želimo graditi moderno društvo. Stoga nikad ne smemo dopustiti da žrtve ustaškog režima budu zaboravljene ili još gore da ih iko pokuša umanjiti ili negirati. Važno je da mladi to znaju”, naveo je Milošević.

On je istakao i da oni koji uzvikuju “za dom spremni” i podižu ruke u rimski pozdrav pozivaju, kako je naveo, “na nasilje, mržnju prema drugima ili drugačijima i veličaju nacifašističke simbole čime čine zlo ovoj državi, udarajući upravo u temelje njene slobode, samostalnosti i nezavisnosti”.

Ukazao je da u Hrvatskoj veličanje ustaša i NDH mora naići na osudu politike, medija, civilnih udruženja građana, inače “kao društvo idemo u propast”. A sve u skladu s tim  klimom koja se širi, u hrvatskom Saboru većinom glasova, usvojen je novi Zakon o grobljima, koji između ostalog, predviđa, uklanjanje spomenika postavljenih nakon 30. maja 1990. godine, a koji su ispisani ćirilicom i porukama koje nisu po volji vladajućoj koaliciji. Reč je o spomenicima, podignutim tokom i posle poslednjeg rata, koji prema zvaničnom tumačenju Hrvatske “veličaju srpsku agresiju“. Smetaju dakle i mrtvi Srbi, ne ostavljaju ih na miru. Što je ujedno i dobar dokaz dijagnoze obolelog hrvatskog društva.
 
A sve u skladu s tim,  klimom koja se širi, u hrvatskom Saboru većinom glasova, usvojen je novi Zakon o grobljima, koji između ostalog, predviđa, uklanjanje spomenika postavljenih nakon 30. maja 1990. godine, a koji su ispisani ćirilicom i porukama koje nisu po volji vladajućoj koaliciji. Reč je o spomenicima, podignutim tokom i posle poslednjeg rata, koji prema zvaničnom tumačenju Hrvatske “veličaju srpsku agresiju“. Smetaju dakle i mrtvi Srbi, ne ostavljaju ih na miru. Što je ujedno i dobar dokaz dijagnoze obolelog hrvatskog društva.

Tu su se pojavile i dve vesti koje, kada se uporede, otvaraju ozbiljna pitanja o načinu na koji hrvatske institucije primenjuju zakone koji se tiču stranih državljana.

Državljanin Srbije je proteran jer je na društvenoj mreži objavio fotografiju na kojoj tokom vožnje motocikla podiže tri prsta. Hvarska policija je pokrenula postupak protiv 22-godišnjeg državljanina Srbije jer je na Instagramu objavio fotografiju na kojoj vozi motocikl i pokazuje tri prsta, što su vlasti protumačile kao nacionalistički simbol. Policija ga je pronašla, privela, utvrdila da motocikl ima tehničke nedostatke i isključila ga iz saobraćaja. Uz optužbu za prekršaj protiv javnog reda i mira, određena mu je novčana kazna od 700 evra, a odmah je doneto i rešenje o proterivanju iz Hrvatske, uz zabranu ulaska u Evropsku uniju i Evropski privredni prostor.

U drugom slučaju, državljanin Pakistana, koji je ranije u Hrvatskoj pravosnažno osuđen za silovanje, nije bio proteran ni nakon odslužene četvorogodišnje zatvorske kazne. Ostao je da živi i radi u Hrvatskoj, gde je sada ponovo uhapšen zbog novog silovanja.

Zašto su u jednom slučaju mere bile brze i stroge, a u drugom ih nije bilo uopšte, uprkos daleko ozbiljnijem krivičnom delu?

Ali tek kad se pročulo da su trojica Banjalučana dobili po mesec dana zatvora jer su na automobilu kojim su prolazili kroz Hrvatsku imali naplepnicu sa zastavom i natpisom „Republika Srpska“ i time remetili javni red i mir, ne preostaje ništa drugo nego da se zapitamo kojim se „porivima“ to oni rukovode.

Nego pitanja na stranu pred vešću da je hrvatski predsednik Zoran Milanović odbio ponudu Ministarstva odbrane da u otvorenom automobilu prođe pored učesnika vojne parade kao pre njega Franjo Tuđman i Kolinda Grabar Kitarović. Na Pantovčaku je rečeno da Milanović smatra da bi to bilo “previše kičasto”.

Hrvatska će vojnom paradom obeležiti 30. godišnjicu od zločinačke vojno-policijske akcije Oluja tokom koje je, od 4. do 7. avgusta 1995.,  iz zemlje proterano oko 250 hiljada Srba, dok je oko 2.000 njih ubijeno ili se i danas vode kao nestali.

Prema prvim procenama, vojna parada će hrvatske građani koštati oko 11 miliona evra. U sklopu te njihove proslave valja reći još jednu dijagnozu. Ubiti, proterati pa slaviti je više od najhladnijeg kiča. Kao i koncert Marka Perkovića posle kog i njihovi sponzori Austrijanci proveravaju 28.000 Hrvata koji su iz privremenog boravka u ovoj državi bili na tom histeričnom skupu i učestvovali u veličanju nacizma. Da se ne šale, tako su im zabranili i godišnja okupljanja u Blajburgu zbog ustaške neskrivene ikonografije.

U Hrvatskoj je sve više otvorenih napada na Srbe, a oni su se proširili na celu zemlju, od Vukovara do Dubrovnika, zaključak je Srpskog narodnog veća koje je u posebnom izveštaju pobrojalo sve incidente koji su zabeleženi u poslednje vreme. Donedavno je bilo najviše napada na Srbe u povratničkim krajevima, a sada ih beležimo u svim delovima Hrvatske, piše u izveštaju SNV. Prošle godine zabeleženo je 112 slučaja etnički motivisanog nasilja u kojem su stradali Srbi u Hrvatskoj. Zabeleženo je i niz slučajeva međunacionalne netrpeljivosti prema Srbima, ali i fizički napadi i razni oblici vređanja.

Kada je reč o grafitima, najviše ih je u Zagrebu, a ima i primera da dugo ostanu na zgradama a da ih niko ne izbriše. Uvredljivih grafita ima i u drugim gradovima, pogotovo Splitu, a najčešće je ispisano “Srbe na vrbe”, “Ubij Srbina”, “Selite se Srbi”. S druge strane, tolerišu se okupljanja onih koji glorifikuju ustaški režim i ratne zločince. U Zagrebu su uobičajene mise za Antu Pavelića. Govor mržnje čuje se od mnogih istaknutih intelektualaca, a sve je i manje onih koji reaguju. Sve je to ogledalo nacionalne ostrašćenosti, pa i više od toga…

Kolektivni kompleks „večito druge nacije“ koji ih je tištio u vreme postojanja SFRJ, sada je prerastao u „kompleks poslednje nacije u EU“.
 
 
=== 3 ===
 
IZVOR: Novosti (HR), 28.6.2025.
 
 
Normalizacija mržnje

U biltenu SNV-a ukazuje se, između ostalog, na institucionalno nasilje uzrokovano ulaskom DP-a u Vladu i na to da govor mržnje sada sve češće dolazi s pozicija političke, institucionalne i akademske moći. Također, lani su intenzivirani napadi na Novosti

PIŠE Nenad Jovanović

Porast etnički motiviranog fizičkog nasilja u 2024. u odnosu na 2023. godinu, etnički motiviran vandalizam, govor mržnje povezan s predizbornim aktivnostima te napadi na srpsku zajednicu u medijima i na društvenim mrežama pojave su koje, uz ostale, tematizira bilten “Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2024.” u izdanju Srpskog narodnog vijeća. Primjeri govora mržnje, historijskog revizionizma i nasilja navedeni u biltenu dio su baze podataka s preko 700 dokumentiranih slučajeva. Biltene na te teme SNV objavljuje od 2013. godine. I ovaj je, kao i prethodni, dvojezični (hrvatski i engleski), a dio na hrvatskom ima 70 stranica, čemu treba dodati i bogato ilustriran dio.

Neželjeni trendovi posljedica su i ulaska Domovinskog pokreta u vladajuću koaliciju i njihovog uslovljavanja političke podrške HDZ-u smanjenjem prava Srba u odnosu na ono što im omogućava Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Broj primjera etnički motiviranog vandalizma je velik i to blagodareći trima izborima u 2024. (izbori za Sabor i Evropski parlament te prvi krug predsjedničkih izbora): od 39 takvih slučajeva većina, njih 25, odnosi se na uvredljive grafite i uništavanje predizbornih plakata SDSS-a, a 14 na uništavanje i vandaliziranje sakralnih objekata, imovine institucija srpske zajednice i antifašističkih spomenika. To je povećanje skoro za trećinu u odnosu na 2023., kada je takvih slučajeva zabilježeno 28. Slična stopa povećanja zabilježena je i u etnički motiviranom fizičkom nasilju (11 slučajeva, godinu ranije osam, iako je to znatno manje nego 2021. kada ih je zabilježeno 26, godinu ranije 21, a 2019. godine 25).

Predizborne aktivnosti pratili su govor mržnje te napadi na srpsku zajednicu u medijima i na društvenim mrežama. Desnica je nastojala iskoristiti predizbornu medijsku pažnju za širenje nacionalističkih i mrzilačkih poruka, ali brine što se ljevica i vlasti nisu pretrgli u osudi govora mržnje, bilo zbog težnje da ne talasaju, bilo zbog toga što su takvi desničarski istupi postali nešto “normalno”.

Lani su se prvi put organiziranije i aktivnije zagovarali institucionalno nasilje i diskriminacija putem oduzimanja proračunskih sredstava srpskim organizacijama (slučaj Novosti), zabrana kulturnih manifestacija i koncerata vezanih za Srbiju ili Srbe, od izložbe o sijelu Tromeđe u Sinju i nastupa crnogorskog zbora na antifašističkoj fešti na Korčuli do zabrane koncerata pojedinih pjevač(ic)a narodne muzike. Srpsku se zajednicu prozivalo i zbog izgradnje 40 srpskih kulturnih centara širom zemlje koji su označavani kao “špijunski centri”, a nije nedostajalo ni pseudoznanstvenih publikacija s ciljem legitimiranja nacionalističkih politika.

Desne političke (ili politikantske) teze u medijima takoreći su svakodnevno ponavljane na društvenim mrežama ili u prijetnjama kojima su bili izloženi pripadnici srpske zajednice, što ukazuje na povećanu odgovornost političara i medija koji im daju platformu za normalizaciju međuetničkog nasilja u društvu, ali i na to da podsticaj etničkoj mržnji daju ljudi koji u društvu zbog svoje pozicije moći imaju određeni socijalni kapital. Zaključak je da je nasilje prema ranjivim grupama strukturalno i podsticano, a ne spontani izraz nečijeg sentimenta.

Obimna građa skupljena za bilten podijeljena je u tri cjeline. Prva se odnosi na govor mržnje u javnom prostoru koji je intenziviran zbog povezanosti s lanjskim izborima. Mediji su pratili istupe političara koji su širili govor mržnje pa nisu ostali imuni na taj govor, koji su uključivali u svoje uratke. U biltenu su dokumentirane i prijeteće poruke s društvenih mreža. Javne kulturne i sportske manifestacije te komemoracije i obilježavanja godišnjica također su već duže vrijeme poligoni za govor mržnje, prijeteće poruke gomile ili pojedinih govornika.

Na dva slučaja pokazuje se tko sve i kako učestvuje u širenju govora mržnje. Lani su intenzivirani napadi na tjednik Novosti, a u tome je prednjačio DP koji je kroz napade iskaljivao mržnju prema Srbima, dok mu je ulazak u Vladu omogućio nastavak kampanje protiv SNV-a kao izdavača, Novosti i njihovih novinara. Zato je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) službeno reagiralo i stalo u obranu Novosti. Zanimljivo je da je lani početkom decembra u Večernjem listu najavljeno da će Novosti ostati bez 40 posto sredstava, što je ostvareno isforsiranom odlukom Savjeta za nacionalne manjine u aprilu ove godine.

Posebno poglavlje osim Novosti ima i knjiga “Krajina” srpskog historičara KosteNikolića, koja je postala objekt iživljavanja brojnih novinara i političara koji su je bez razloga pretvorili u navodni pamflet imperijalnog projekta Srbije. Očito je nisu čitali jer bi ustanovili da daje nepristran uvid u ratna dešavanja 1990-ih, a sreća je za autora da je očito nisu čitali ni (podjednako glupi) srpski nacionalisti. Mjesto u biltenu imaju i reakcije na koncerte Lepe Brene i Aleksandre Prijović, što su mnogi iskoristili kao povod za napad na srpsku manjinu.

Drugi dio biltena odnosi se na historijski revizionizam i negacionizam u čemu, nažalost, vrlo često učestvuju i sami historičari. Svoje zasluge imaju i državne vlasti i institucije koje uporno izbjegavaju korištenje pojma “genocid” u vezi stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu i nastoje umanjiti ustašku krivnju, između ostalog i u sistemu logora smrti Jasenovac, čija je osnovna namjena bila masovna likvidacija Srba, Židova, Roma i protivnika režima u NDH. Ivo Pejaković, ravnatelj Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, bio je primoran na ostavku uslijed kampanje koju je pokrenuo historičar Vladimir Gajger, a koju je podržala ministarka kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.

Brojni primjeri negacionizma u vezi Jasenovca postoje i u drugim dijelovima akademske zajednice. I dalje su prisutni pokušaji revidiranja simbola ustaškog režima, čijom se upotrebom sije strah među manjinskom populacijom u Hrvatskoj. Takvi se revizionistički i negacionistički stavovi vrlo lako prelijevaju u govore političara i u medije, naročito one koji se osim revizionizmom ističu i stvaranjem i prenošenjem govora mržnje, kako kroz autorske uratke, tako i kroz kolumne, “pisma čitalaca” ili komentare na društvenim mrežama.

U tome prednjači Hrvatski tjednik, koji velik prostor u svakom broju posvećuje napadima na Srbe, ostale ranjive grupe i antifašističke vrijednosti, a sličnu politiku slijedi i emisija “Bujica” Velimira Bujanca zbog kojeg njeni nakladnici ponekad budu blago kažnjeni. Treba navesti i emisiju “Podkast Velebit” koja služi kao platforma huškačima iz domene historije i politike, a svoj obol daju i narod.hr i drugi portali. Zapisan je i novinar Gordan Malić koji je, između ostalog, reagirao na presudu protiv novinara Marka Juriča osuđenog zbog govora mržnje prema srpskoj zajednici i SPC-u.

Treći dio biltena posvećen je nasilju koje je izraslo na navedenim i dokumentiranim slučajevima govora mržnje, bilo nasilju nad pojedincima, bilo otvorenom pozivanju na nasilje tokom predizborne kampanje. Masovno uklanjanje i oštećivanje predizbornih plakata, koji su često ukrašavani simbolima i sloganima NDH i ustaškog pokreta, najočitije je bilo u gradovima, od Zagreba i Karlovca do Šibenika, Zadra i Osijeka. Na meti vandala našli su se i antifašistički spomenici i spomen-obilježja na žrtve genocida, bilo da su išarani grafitima, zaliveni bojom ili razbijeni.

Nisu pošteđeni ni “kameni spoticanja”, recimo onaj u sjećanje na književnika Stevana Galogažu kojeg su ustaše ubili 1944. Oskvrnjivalo se i provaljivalo u pravoslavne crkve i parohijske kuće SPC-a u Bjelovaru i drugim mjestima, a nije prošlo ni bez razbijenih glava. Tako su u Vukovaru na Badnje veče 6. januara napadnuta četvorica mladića jer su govorili ekavicom. Iako su napadači mahom pohapšeni i osuđeni, ocijenjeno je da to nije bio zločin iz mržnje. Zbog pripadnosti srpskoj zajednici napadani su ljudi u Grebaštici kod Šibenika, Fažani, Đulovcu i drugim sredinama, dok je u Zagrebu lani u maju napadnut mirovni aktivist i antifašist Zoran Pusić, uz uvrede i prijetnje na nacionalnoj osnovi.

Povratnik Milan Pantelić iz Banskog Grabovca ubijen je u svojoj kući i ukradeno mu je 70-ak grla stoke. Iako taj zločin nije bio motiviran etničkom mržnjom, on govori o ranjivom položaju povratnika Srba u područjima posebne državne skrbi, gdje je policijska i pravna zaštita često teško dostupna.

Ističe se da ni lani nisu okončani svi sudski postupci protiv Tamare Opačić, autorice SNV-ovog biltena za 2017. i novinarke Novosti, te Saše Miloševića, urednika publikacije i generalnog sekretara SNV-a, koje su u jesen 2018. tužili Marko SkejoZdravko TomacMarko Perković TomsonIvica MarijačićMarko LjubićPredrag MišićStevo Culej, Marko Jurič, Anto Đapić i Zvonimir Hodak, s tim da su Đapić i Hodak odustali od tužbi. Radi se o tipičnom primjeru serijskih, tzv. SLAPP tužbi radi pokušaja zastrašivanja autorice i urednika, odnosno sprečavanja objave budućih izdanja te publikacije.

Ukazuje se i na institucionalno nasilje uzrokovano ulaskom DP-a u Vladu i na to da govor mržnje sada sve češće dolazi s pozicija političke, institucionalne i akademske moći, pokušavajući stvoriti hegemonijsku ideološku sliku društva u kojoj su svi Srbi neprijatelji, dok se sam govor mržnje “normalizira”. Kako se navodi u završnoj riječi, ovaj je “bilten odlično štivo kako za istraživače manjinskih identiteta, tako i za svakoga građanina koji s pomoću njega može osvijestiti trenutak u kojemu živi”.

 
 
=== 4 ===
 
IZVOR: FB-stranica “Socijalistička radnička partija Hrvatske”, 1.7.2025.


In memoriam: Josip Reihl-Kir

Na današnji dan prije 34. godine ubijen je načelnik osiječke policije Josip Reihl-Kir.
Na sjednici Skupštine Grada Osijeka u lipnju 1991. godine javno je obećao: “Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.”

Ubijen je 1. srpnja 1991. godine na kontrolnoj točci hrvatske policije između Osijeka i Tenje, vraćajući se s pregovora s pobunjenim Srbima, od strane pripadnika pričuvnog sastava hrvatske policije Antuna Gudelja.
Tek 2009. Gudelj je osuđen na 20-godišnju kaznu.

Samo ubojstvo i pravovremeno nekažnjavanje zločina ukazuje na temelje trenutnog političko-pravnog poretka koje nije bio u stanju ili nije želilo uhvatiti ubojicu načelnika policije. 
Iako zaboravljen, u medijima i javnosti prešućivan i dalje je ostao jedna od svjetlih točki razuma i mirotvorstva u nacionalističkom ludilu 90tih.

Mi ne zaboravljamo!
Vječna ti slava i hvala Josipe!
Socijalistička radnička partija Hrvatske i Mladi Socijalisti  Hrvatske

 
 
FONTE:
 

Отдал жизнь за доброе дело: трагическая история хорвата, пытавшегося сохранить мир с сербами (Вера Гольдина-Новосёлова, 25.07.2025)

При копировании или цитировании публикации указание портала «Балканист» в качестве источника обязательно… 

 
Ha dato la vita per una buona causa: la tragica storia di un croato che ha cercato di mantenere la pace con i serbi

Josip Tvrtko Reihl-Kir (25 luglio 1955-1 luglio 1991)

Josip Reihl-Kir* era il capo della polizia di Osijek-Baranja e un attivista per la pace. Se n’è andato da oltre 30 anni, ma il suo valore e il suo coraggio continuano a suscitare ammirazione nei discendenti di ogni angolo della penisola balcanica.

Eppure questa storia non parla solo di lui. Questa storia parla di un grande amore. Parla di quanto sia importante per un uomo trovare una donna che lo protegga anche dopo la sua morte. Che lo vendichi. E che lo ami fino alla fine.

Tvrtko

Durante la sua vita, il nostro eroe non usò il suo nome di battesimo. Fino alla sua morte, pochi sapevano che in realtà si chiamava Josip, e Tvrtko era solo il suo nome di battesimo. Lo ricevette in onore di re Tvrtko I, che, come il nostro eroe, cercò di agire con equità, evitando l’uso della forza militare. Il che, ovviamente, è sorprendente sia per il Medioevo che per la Croazia degli anni ’90.

Si sa poco della sua famiglia. I suoi genitori erano di Sirač, un luogo dove, secondo la leggenda, si trova una grande grande fossa comune di serbi innocenti. Non dovettero temere per la loro vita: suo padre proveniva da una famiglia di tedeschi della Slavonia e sua madre era croata. Nonostante ciò, da giovani non ebbero timore di opporsi agli Ustascia, diventando partigiani.

Il loro figlio Josip Tvrtko nacque il 25 luglio 1955. Fin da bambino praticava sport, era un bravo studente e si distingueva in matematica e lingue straniere. Dopo essersi trasferito a Osijek, si iscrisse alla Facoltà di Economia dell’Università Josip Juraj Strossmayer. Contemporaneamente, iniziò a insegnare economia al ginnasio e in quel periodo conobbe Jadranka. Ricordando il loro primo incontro, la donna sottolinea che fu amore a prima vista. Grande, sincero, brillante. Si sposarono presto e ebbero una figlia, Barbara.

Sembrava che la vita stesse gradualmente migliorando, ma la famiglia si trovò ad affrontare il “problema abitativo”. La giovane coppia si rifugiò nella casa dei genitori di Jadranka a Djakovo, il che, naturalmente, creò alcune difficoltà. Ma furono risolte abbastanza rapidamente. Quasi subito dopo la laurea, a Josip fu offerto il posto di ispettore per i reati economici presso la polizia di Djakovo.

Lì, Tvrtko passò dall’essere un assistente junior a capo del dipartimento nella contea di Osijek-Baranja, incarico che ottenne circa un anno prima della sua tragica morte.

…Era il 1990. La paura di una guerra civile attanagliava la Jugoslavia. I media fomentavano l’odio, incitando la gente ad azioni avventate. Gli scontri tra sostenitori della RFSJ e della Croazia divennero una triste routine. Il nostro eroe separò ripetutamente persone di mentalità sciovinista, pacificava vicini che fino al giorno prima vivevano in pace, prevenne conflitti etnici. Ma diede il suo contributo più significativo negoziando con i serbi in mobilitazione, la cui percentuale nella contea era piuttosto significativa. Erano a conoscenza degli omicidi di cristiani ortodossi in altre parti della repubblica e temevano i pogrom. Per evitare attacchi, iniziarono a costruire barricate, che causarono un collasso dei trasporti e un aumento della tensione nella società.

Reihl-Kir comprendeva la loro paura, ma si batteva anche per l’ordine pubblico. Ripeté spesso: “Finché sarò il capo della polizia di Osijek-Baranja, qui non ci sarà guerra tra serbi e croati”. Arrivato alle barricate, si sollevava la camicia e diceva: “Sono disarmato! Parliamo…”. Di norma, dopo il dialogo, le barricate venivano rimosse.

Durante i suoi anni di servizio nella polizia, Tvrtko si era impossessato delle conoscenze necessarie. I suoi metodi avevano molti sostenitori. Riuscì a organizzare una sorta di intelligence: presentò i suoi uomini ai nazionalisti e, grazie alle loro attività di intelligence, era a conoscenza degli eventi e agiva in modo proattivo.

Ma Reihl-Kir aveva anche molti nemici. Innanzitutto, si trattava di membri del partito Unione Democratica Croata (HDZ): il Segretario alla Difesa Branimir Glavaš, il Vice Ministro della Difesa Gojko Šušak e l’avvocato, fondatore della sezione HDZ di Osijek, Vladimir Šeks.

Inizialmente, secondo Jadranka, vollero diffamare il pacificatore inscenando l’incidente di Borovo Selo. Nell’aprile del 1991, tre membri di alto rango del partito, tra cui Gojko Šušak, chiesero a Reihl-Kir di accompagnarli a Borovo Selo. All’arrivo, uno dei soldati presenti sparò un “Ambrust” verso le case serbe e i giornalisti presenti iniziarono a filmare il confuso “cattivo Tvrtko”. Quel giorno nessuno fu ucciso nell’attacco, sebbene un mese dopo la situazione avesse un triste seguito.

Il capo della polizia andò in televisione, spiegando come stavano realmente le cose. La fiducia della gente in lui non diminuì e continuò a negoziare con i manifestanti. A quanto pare, fu allora che decisero di eliminarlo.

Reihl-Kir riceveva regolarmente minacce. Almeno diversi tentativi di assassinio furono sventati grazie agli agenti. A un certo punto, assegnò la sicurezza alla sua famiglia, e lui stesso preferì non presentarsi a casa, vivendo nel suo ufficio. Inoltre, in una delle sue interviste, ammise che, pur essendo capo della polizia, non si sentiva al sicuro in quella città.

Non si sa con certezza perché Tvrtko abbia deciso di lasciare Osijek. La versione più diffusa è la consapevolezza che i nazionalisti di Glavaš non lo avrebbero lasciato vivo. Ma allora perché chiese di essere trasferito “ovunque”? Gli amici di Tvrtko ricordano che nelle ultime settimane aveva parlato spesso con loro della sua morte. Parlava con calma e freddezza, sostenendo di essersi già rassegnato all’inevitabile.

Il 1° luglio 1991, l’uomo avrebbe dovuto recarsi a Zagabria con la sua famiglia. Invece, tornò alle barricate nel villaggio di Tenja, a pochi chilometri da Osijek, per negoziare con i serbi.

All’inizio, tutto andò come al solito, ma poi qualcuno chiamò e disse che c’era stato un incidente nelle vicinanze, tra Tenja e Osijek: croati e serbi avevano allestito i propri posti di blocco.

Tvrtko decise di andarci con i politici presenti ai negoziati: il croato Goran Zobundžija e i serbi Milan Knežević e Mirko Tubić. L’allarme si rivelò falso e il gruppo tornò indietro. L’auto aveva quasi raggiunto il posto di blocco quando improvvisamente si udirono degli spari. Il poliziotto croato Antun Gudelj aprì il fuoco. Sparò 29 proiettili. Raichl-Kir, Knežević e Zobundžija morirono sul colpo, Tubić rimase gravemente ferito.

La situazione era quasi biblica: Antun aveva giurato amicizia e sostegno a Josip, e invece lo uccise per trenta denari…


Jadranka

Jadranka venne a sapere della sparatoria nel villaggio di Tenja ascoltando la sua radio a transistor. Presto la notizia fu trasmessa alla radio. Amici, conoscenti e colleghi iniziarono a radunarsi sul luogo della tragedia. Nessuno credeva che Tvrtko non ci fosse più…

E Jadranka sembra ancora rifiutarsi di accettarlo. In un’intervista, ha ammesso di non aver mai portato crisantemi bianchi sulla tomba del marito perché per lei Josip era ancora vivo.

Dopo il funerale, la vedova iniziò a cercare di capire cosa fosse successo. Pensava ingenuamente che i criminali avrebbero ricevuto la meritata punizione e che dopo un anno, due al massimo, sarebbero stati puniti. È improbabile che la donna potesse immaginare che il caso degli assassini del marito si sarebbe trascinato per decenni…

Antun Gudelj fuggì prima in Austria e poi in Australia. La procura rallentò il caso, creando ostacoli artificiali. Un mandato di arresto per l’assassino fu emesso solo nel 1993.

Un anno dopo, Gudelj fu condannato in contumacia a 20 anni di carcere. E nel novembre 1995, le forze dell’ordine di Francoforte riuscirono ad arrestarlo ed estradarlo in Croazia. Sembrerebbe che la verità abbia vinto… No!

Nel 1997, la Corte Suprema della Croazia decise di rilasciare il criminale, appellandosi alla Legge sull’Amnistia! L’ordine dall’alto era ovvio: solo chi non aveva commesso crimini di guerra poteva chiedere la grazia. E qui si parlava di un triplice omicidio comprovato! Gudelj volò tranquillamente in Austria…

Quanto a Branimir Glavaš, Vladimir Šeks e Gojko Šušak, le fu detto senza mezzi termini che non c’erano prove contro queste persone e che non ci sarebbero mai state. E lasciarono anche intendere che se si fosse intromessa negli affari altrui, un giorno avrebbe potuto non svegliarsi più…

Qualsiasi altra donna avrebbe ceduto. Avrebbe pianto il marito, maledetto in silenzio gli assassini e cresciuto il figlio all’ombra del suo dolore. Qualsiasi altra donna, ma non Jadranka Reihl-Kir.

Si iscrisse al Partito Socialdemocratico Croato e iniziò a prepararsi per una nuova battaglia per l’onore e la giustizia del marito. Era animata dalla speranza che prima o poi i vecchi politici se ne sarebbero andati e che la giustizia avrebbe comunque prevalso.

E così accadde. Nel 2000, i nazionalisti dell’HDZ persero miseramente contro i socialdemocratici. Jadranka ottenne un mandato parlamentare e divenne Commissaria per i diritti umani. La donna lottò con ardore per i diritti delle minoranze nazionali. Grazie a lei, i crimini degli anni precedenti furono finalmente esaminati. Allo stesso tempo, avviò una nuova indagine sugli assassini del marito.

Nel 2001, la Corte Costituzionale annullò le precedenti decisioni. Il caso fu riaperto. Con grande impegno e sotto un’enorme pressione internazionale, l’assassino fu estradato in Croazia nell’estate del 2007. Poi iniziò un nuovo, già terzo processo, che si trascinò per quasi due anni.

E infine, nel maggio 2009, il mascalzone fu condannato a 20 anni!

Ma Gudelj era solo l’esecutore. Con i veri mandanti, le cose erano più complicate. Branimir Glavaš era una figura praticamente intoccabile in Croazia e prendeva apertamente in giro Jadranka sulla stampa, definendola una “vedova pazza che non ha nulla da invidiare a se stessa”.

[FOTO: Jadranka nel 2025 con uno dei partecipanti al film “Il pacificatore”]

Per molto tempo, è stato così. Tutte le accuse contro di lui si basavano sui ricordi di Jadranka e dei suoi ex colleghi riguardo alle minacce a Reihl-Kir  Ma in seguito è arrivata la testimonianza di Angelina Ratković, una donna che viveva vicino al posto di blocco e che aveva visto Branimir, poco prima della sparatoria, venire a ispezionare la scena e gridare alla polizia: “State in una posizione tale che è più probabile che vi uccidiate a vicenda che non i vostri obiettivi”.

Ma soprattutto, è stata trovata una registrazione con la testimonianza di Mirko Tubić, l’unico sopravvissuto a quel sanguinoso massacro. L’uomo aveva riportato ferite gravissime ed era perfettamente consapevole che difficilmente sarebbe sopravvissuto al processo. Pertanto, il 7 giugno 1998 fornì una dettagliata testimonianza davanti alle telecamere alla presenza di avvocati.

In essa riferì, in particolare, che durante la sparatoria nessuno aveva cercato di fermare l’assassino e che, pochi giorni prima della tragedia, aveva sentito delle conversazioni in cui si diceva che “la vita pacifica finirà presto, poiché Glavaš aveva ordinato l’omicidio di Kir”.

La reazione del tribunale fu sdegnosa: la registrazione di Tubić non fu accettata e la vedova di Reihl-Kir e il serbo Ratković furono definiti parti interessate, le cui parole non significavano nulla. Il caso fu chiuso.

E poi Jadranka decise di agire con maggiore astuzia. Si unì indirettamente alla causa intentata da coloro che avevano subito le conseguenze delle attività di Glavaš negli anni ’90. Chiunque avesse bisogno di aiuto per raccogliere documenti e redigere le denunce si rivolse a lei. Di conseguenza, furono raccolte così tante prove delle atrocità di Glavaš che nel 2009 fu dichiarato colpevole di tortura e uccisione di civili serbi a Osijek. Il tribunale croato stabilì per le vite rovinate una pena di 10 anni di carcere. Tuttavia, il criminale non scontò nemmeno quella. Circa a metà della sentenza, la sentenza fu annullata. Jadranka e i familiari delle vittime non furono d’accordo e tentarono di presentare ricorso contro la sentenza. E ci riuscirono quasi: nell’ottobre 2023 fu condannato a 7 anni di carcere. Sfortunatamente, per il criminale essi non iniziarono mai: riuscì di nuovo a sfuggire alla giustizia…

Ciononostante, rimase in carcere, anche se non a lungo. Ma non fu possibile mettere in prigione Vladimir Šeks e Gojko Šušak, nemmeno per un breve periodo.

Il primo, “Il serpente losco”, ha sempre agito tramite altri, e formalmente non ha vite rovinate alle spalle. Inoltre, essendo uno degli autori della Costituzione croata, conosceva molto bene le leggi e aveva fatto tutto in anticipo per proteggersi…

Il secondo, nonostante fosse arrivato alla carica di Ministro della Difesa e fosse diventato uno dei beniamini dei neo-Ustascia, morì nel 1998 di cancro ai polmoni.

[FOTO: Jadranka 1 luglio 2025 nell’anniversario della morte di Josip]

… Quest’anno, il 25 luglio, Josip Reihl-Kir avrebbe compiuto 70 anni. Lo Stato croato non ha ancora deciso come affrontare il fenomeno di quest’uomo. Non ne parlano nei libri di storia. Non parlano dei suoi metodi nei corsi militari.

Proclamarlo eroe significherebbe per la Croazia (e in effetti per tutte le repubbliche jugoslave) riconoscere che centinaia di migliaia di vittime avrebbero potuto essere evitate. Forse è qui che risiede la grandezza di Reihl-Kir. Tutti pensavano che cercasse di salvare vite umane, ma in realtà cercava di essere un precursore dei suoi tempi.

[FOTO: Elvis Boshnyak, autore di Where Cyrus Disappeared (2021)]

Molti studi televisivi sul crollo della Jugoslavia contengono frammenti dedicati alle sue attività. E, più recentemente, il film “Il pacificatore” è stato presentato al prestigioso festival del documentario ZagrebDox 2025, raccontando la storia della sua vita. Si stanno scrivendo libri su di lui. A Osijek una via porta il suo nome, e forse presto ne sorgerà un’altra a Zagabria. Nel 2010, una mostra interpretativa “Ko je tebi Reihl Kir?” [“Chi è Reihl-Kir secondo te?”] ha girato tutte le repubbliche. Per il suo coraggio, nel 2011 gli è stato conferito il Premio Duško Condor e nel 2025 la società civile croata gli ha conferito il titolo di Giusto.

Reihl-Kir è diventato anche un personaggio popolare per i graffiti. Il più toccante, a mio parere, è stato disegnato dall’artista Lunar:

“L’albero, che di solito raffiguro come habitat per vari personaggi, qui interpreta il ruolo di Reihl-Kir, un uomo giusto che cammina attraverso un edificio in rovina, come se stesse superando gli ostacoli della vita. L’edificio su cui l’ho dipinto è l’ultimo posto che ha visitato prima di morire.”

Quando Tvrtko morì, Jadranka rimase sola nella sua lotta. E ora, insieme a lei, c’è un intero esercito di persone solidali che ricordano e onorano la memoria del poliziotto di pace.

 

*L’ortografia del cognome di Josip Tvrtko varia a seconda delle fonti: Reichl-Kir, Rajhl-Kir, Рийл-КИР, Рийл-КИР, ecc. Molto probabilmente, la versione più accurata è Reihl-Kir, poiché questa era la grafia prevalente nella stampa di quegli anni. Allo stesso tempo, la stessa Jadranka pronuncia chiaramente “Райхл-КИР” nelle interviste.

CANALE TELEGRAM: https://t.me/jugocoord
 
Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia ETS
C.P. 252 Bologna Centro, I-40124 (BO) – ITALIA
Sharing - Condividi